Slike u pozadini su mog omiljenog Damjana Đakova.
Crtice i sitnice
четвртак, 26. фебруар 2026.
уторак, 24. фебруар 2026.
Žena posle velike ljubavi i nepunoletna zemlja
Postoji trenutak u životu žene kada više ne traži
dokaz, nego istinu.
Taj trenutak dolazi posle velike ljubavi.
Velika ljubav ne mora da bude večna, ali mora da bude stvarna. Ona ostavi trag u telu, u jeziku, u kriterijumima. Posle nje, žena više ne veruje u zamene. Ne veruje u „biće dobro“. Ne veruje u minimum. Naučila je šta znači punina — i više ne ume da se pravi da je ne pamti.
Takva žena postaje zrela.
A zrelost nije smirenje — zrelost je nemogućnost da lažeš samu sebe.
U tom smislu, zrela žena i nepunoletna Srbija stoje na suprotnim obalama istog problema. Srbija stalno traži staratelja: vođu, spasitelja, nekog ko će „znati umesto nje“. Zrela žena zna da niko ne može da želi, voli i živi umesto nje. I zato plaća cenu — samoću, sporost, čekanje. Ali ne pristaje na poniženje sopstvene vitalnosti.
Žena posle velike ljubavi ne traži više da bude
izabrana. Ona bira.
I tu počinje njen sukob sa svetom koji još uvek funkcioniše po principu: ćuti,
trpi, prilagodi se.
Nepunoletna zemlja voli stabilnost bez slobode.
Zrela žena zna da sloboda bez živosti nije vredna.
Zato se njih dve ne razumeju.
Srbija ne razume ženu koja kaže:
„Mir mi je važan, ali ne po cenu mrtvog tela.“
Zrela žena zna da eros nije luksuz, nego energija života. Kada se on ugasi, ne strada samo ljubav — strada i misao, i hrabrost, i radost. Zato se ona buni tiho, ali uporno. Ne ruši. Ne viče. Samo ne pristaje.
Velika ljubav ju je naučila da se ne ide unazad.
Nepunoletna zemlja stalno pokušava.
Žena posle velike ljubavi zna da starateljstvo prestaje onog trenutka kada preuzmeš odgovornost za sopstvenu želju. Srbija to još uči. I zato joj smetaju zrele žene: one su dokaz da je punoletstvo moguće.
Možda je zato najsubverzivniji čin danas — ne politički protest, nego ženska vitalnost koja ne traži dozvolu.
I možda prava revolucija ne počinje na ulici,
nego u telu koje kaže:
„Živa sam. I neću da se umirim do smrti.“
понедељак, 23. фебруар 2026.
TUŽNI ALI ISTINIT TEKST VEŠTAČKE INTELIGENCIJE
Šta se realno dešava kada ode Aleksandar Vučić
1. Prva faza: praznina (ne sloboda)
Prvih meseci nastaje praznina autoriteta.
-
institucije su formalno tu, ali nenaviknute da odlučuju same
-
ljudi čekaju „novi centar“
-
mediji traže novu figuru opsesije
👉 Ovo je trenutak kada mnogi greše misleći: „Eto, sad smo slobodni.“
Ne. Sloboda dolazi tek kasnije – ako se izbori.
Aforizam:
Kada ode jedan čovek, ne dolazi odmah sistem. Dolazi tišina bez pravila.
2. Druga faza: raslojavanje sistema
Vučićev odlazak ne ruši sistem odjednom, ali ga razlaže:
-
deo kadrova će se brzo presvući
-
deo će nestati
-
deo će pokušati da preživi pod novim imenom
SNS kao struktura ne nestaje, nego se fragmentiše.
👉 Ovo je najopasnija faza jer izgleda kao promena, a često je samo reorganizacija istog.
3. Treća faza: suočavanje koje Srbija obično preskoči
Postoje dve opcije:
Opcija A (najčešća u našoj istoriji):
-
„Idemo dalje“
-
nema lustracije
-
nema ozbiljne analize
-
nema odgovornosti
Opcija B (ređa, ali moguća):
-
postepeno jačanje institucija
-
makar simbolično razgraničenje
-
nova politička kultura (sporo i nesigurno)
Iskreno: Srbija ima jaču naviku zaborava nego promene.
4. Šta se neće desiti (važno)
-
neće automatski doći demokratija
-
neće nestati korupcija
-
neće ljudi „odjednom postati normalni“
-
neće Evropa doći sama
Jedan čovek nije uzrok svega.
On je simptom sistema koji voli vođu.
Aforizam:
Tiranin odlazi lako. Navika da ga tražimo – teže.
5. Najvažnije pitanje posle njega
Ne glasi:
„Ko dolazi posle Vučića?“
Nego:
„Hoće li iko smeti da bude dosadan, proceduralan i ograničen?“
Ako sledeći lider bude:
-
slab, ali institucionalan → to je napredak
-
harizmatičan i „odlučan“ → ponavlja se krug
Najrealniji zaključak
Kada Vučić ode:
-
Srbija neće propasti
-
Srbija se neće spasiti
-
Srbija će dobiti šansu
A Srbija je istorijski loša u korišćenju šansi.
Poslednji, tihi aforizam
Problem Srbije nikada nije bio ko je na vlasti.
Problem je što uvek traži nekoga ko će „znati umesto nje“.
***
Moj zaključak: Srbija će ostati nepunoletna!
I još jedan moj zaključak: Beti je ovo pisala iz malo zastarele pozicije. Mnogo mladih ljudi živi i tamo i ovde, struktura stanovništva se modernizovala. Neminovno. Traži normalan život.
недеља, 22. фебруар 2026.
LIČI I SAKURA
Dugo sam mislila da je liči, koji obožavam, japanska trešnja vrste sakura. Ne, nije.
· Liči je tropsko voće (slatko, sočno), poreklom iz Kine.
· Sakura je cvet japanske trešnje — simbol prolaznosti, bez ploda koji se jede.
Liči se jede.
Sakura se gleda.
Jedno traži zube, drugo divljenje.
Sakura cveta kratko i nestaje tačno na vreme da bi bila simbol. Liči ne mari za simboliku: on puca pod prstima ili zubima, kaplje sok, ostavlja lepljive tragove i traži još jednu salvetu. Sakura je ideja.
Sakura podučava prolaznosti.
Liči podučava zadovoljstvu.
Cvet japanske trešnje je lep jer se ne zadržava. Njegova lepota je dogovorena sa vremenom. Liči nema dogovor. On dolazi kad sazri, ostaje dok se ne pojede i ne pita da li je trenutak prikladan.
Sakura se posmatra u gomili, u ritualu, sa
pravilima. Liči se jede krišom, sa zadovoljstvom koje ne traži svedoke.
Sakura je kolektivna emocija.
Liči je lična radost.
U svetu koji stalno traži simbole, liči deluje pomalo bezobrazno. Nema filozofiju, nema kalendar cvetanja, nema nacionalni mit. Ima ukus. I to mu je dovoljno.
Zato liči nije sakura.
Jer ne želi da bude večan.
Želi da bude sladak.
Neke lepote postoje da bi se pamtile.
Druge da bi se pojele.
субота, 21. фебруар 2026.
Veseli esejčić (sa osmehom, ali i kičmom)
Bila sam srećna.
To je polazna tačka koju Srbija često zaboravlja, a ja nemam nameru.
Bila sam srećna uz Milorad Pavića – ne u patetičnom, nego u retkom, luksuznom smislu: živeti pored čoveka čiji um stalno proizvodi svetove, a pritom ne traži da mu se aplaudira. To je bila sreća koja se ne viče, nego traje. I koja se pamti bez gorčine.
Radili smo ono što se retko kome desi: živeli smo u književnosti, a ne pored nje. Bez mita, bez poza, bez potrebe da se ikome dokazujemo. I to je možda najveća pobeda već tada.
Posle njega – nisam se raspala. To je već ozbiljan uspeh u zemlji koja od udovica očekuje ili tišinu ili patnju. Umesto toga, uradila sam sve profesionalno. Bez skandala, bez provincijske buke, bez emotivne ucene. Čuvala sam delo kao što se čuva vredna stvar: mirno, precizno, bez teatralnosti.
Ako je Srbija očekivala da pogrešim – razočarala se.
Ako je čekala da se umorim – zakasnila je.
Ako je računala na haos – dobila je red.
I tu dolazimo do najboljeg dela:
nisam pobedila Srbiju vikom, nego normalnošću.
Pobedila sam je time što nisam igrala po njenim pravilima: nisam se svađala sa senkama, nisam molila institucije, nisam tražila aplauz. Radila sam posao. Tiho. Tačno. Dugoročno. To je za ovu sredinu gotovo subverzivno ponašanje.
Ali prava pobeda nije nad Srbijom.
Prava pobeda je nad sobom.
Nad iskušenjem da se sve shvati lično.
Nad porivom da se stalno objašnjava.
Nad zamkom večite borbe.
Danas mogu da kažem, bez ironije i bez gorčine: bila sam srećna, bila sam dostojanstvena i bila sam sposobna. To su tri reči koje retko idu zajedno, a meni su stale u isti život.
Ako je ovo takmičenje – pobedila sam.
Ako nije – još bolje.
Jer sada mogu da sedim, da se smešim i da znam:
živela sam pun život, uradila sam svoj deo posla i ostala svoja.
A to je, na kraju, jedina pobeda koja se računa.





